Nedavno sam bila na jednoj radionici i promatrala ljude i njihove probleme. Svatko se bori s nekim svojim demonima, to znam.

Ali jedna stvar me je opet opalila po glavi, već po ne znam koji put.

Nismo svi isti!

Ne smijemo ljude gledati svojim očima i razmišljati kako bismo mi to ovako ili onako riješili.

Sjećam se kada je, tamo negdje 1994. godine, moja kolegica zaboravila ključ od našeg ureda.

Ja sam bila na sastanku, pa joj niti ja nisam mogla dati ključ.

Ona nije učinila ništa da otključa ta vrata i čekala je dok ja ne dođem sa sastanka.

Ja sam ju pitala da kako to da još uvijek čeka ispred i kako nije učinila ništa da uđe i počne raditi - pa ja bih prošla kroz ušicu igle da uđem u taj ured!

Njen odgovor je bio:

Ali ja nisam ti. I ja nikada neću biti ti.

Zato ja nemam Rauss, nego ja radim kod tebe.

Ja znam da bi ti već otvorila ured i sjedila i radila unutra, ali meni je bilo jednostavnije otići kod susjede na kavu i pričekati da ti dođeš.

Ja nisam ti.
I znate što sam ja rekla na to?

Ništa. Žena je potpuno u pravu.

Ta cijela situacija nas je nagnala da napravimo plan B - jedan ključ od ureda ostavile smo kod susjede, kako bismo uvijek mogle ući u ured, pa čak i ako zaboravimo ključ 🙂

P.S. Znate, život je puno lakši kada prihvatite da drugi ljudi nisu VI.

Iako ovo možda ne smatrate nekim biznis savjetom, vjerujte mi, itekako jest. Ako prihvatite da ni vaši zaposlenici ni dobavljači ni kupci nisu - VI, život će vam biti puno lakši 🙂